Zloselo Priča o imenu

Pirovac je jedno od onih rijetkih jadranskih mjesta čije ime nosi trag koji seže dublje od puke geografije — u ratove, legende i filološke zagonetke koje ni danas nisu posve razriješene. Na prvu, ime zvuči prijeteće: Zloselo. Zlo + selo. Nije li to nekakvo prokletstvo ugrađeno u sam naziv?

Odgovor, kao što to u povijesti gotovo uvijek biva, ovisi o tome kome pitate i kada.

Danas je to mirno ribarsko mjesto s manje od dvije tisuće stanovnika, smješteno između Šibenika i Vodica, okruženo maslinacima koji se spuštaju ravno do Jadranskoga mora. Turisti otkrivaju njegovu staru jezgru, bistro more i zalaze sunca koji zapnu za dah. Ali za one koji znaju gdje gledati, svaka kamena ulica šapuće priče iz 15. stoljeća — kada je ovo mjestance nosilo sasvim drukčije ime, i drukčiju sudbinu.

Svaka priča mora imati početak, i u slučaju Zlosela on je zakopan u papiru koji je gotovo sedam i pol stoljeća star. 1298. godine, u dokumentima nastalim pri osnivanju Šibenske biskupije, pojavljuje se — gotovo uzgredno — spomen mjesta koje nosi ime Zlosela.

Jedan jedini redak. Bez objašnjenja, bez konteksta. Ali taj redak dovoljan je da povjesničari utvrde: ovo mjesto postoji od kasnog 13. stoljeća, a vjerojatno i ranije.

Ozbiljna istraživanja proveo je povjesničar Kristijan Juran sa Sveučilišta u Zadru, koji je metodički prelistavao šibenske notarske knjige, mletačke katastre i crkvene zapise. Njegov zaključak: naselje u obliku koji bismo mogli nazvati organiziranom naseobinom najvjerojatnije je utemeljio šibenski plemić Toma Tomašević — i to negdje oko 1450. godine.

Pitajte bilo kojeg starijeg Pirovčanina odakle dolazi ime Zloselo, i gotovo sigurno ćete čuti verziju iste priče — priče koja se prenosila s koljena na koljeno, ukrašavajući se sa svakim prepričavanjem.

Legenda je živopisna, herojska i — što je najvažnije za svaku dobru priču — zarazna. Ima sve elemente koje dobra pučka priča treba: nadmoćnog neprijatelja, malobrojne ali hrabre branitelje, prevareni osvajaač koji bježi posramljen, i ime koje ostaje kao trajna potvrda pobjede lokalnog duha.

Ure Kapetan nije mitski junak — vjerojatno je to bila stvarna osoba koja je predvodila obranu. Zasjedni napad na turskog izvidničkog odred koji prolazi dalmatinskim zaleđem bila je tipična taktika onodobnoga otpora. Turci su, doista, u 15. i 16. stoljeću haračili ovim krajevima.

Problem s legendom nije u njezinoj dramatičnosti, nego u kronologiji. Ako ime Zlosela postoji u dokumentima iz 1298. godine — gotovo dva stoljeća prije prvog ozbiljnog osmanskog pritiska na ovaj kraj — kako su ga Turci mogli nadjenuti?

Nije moguće. I upravo ta sitna nepodudarnost otvara vrata mnogo zanimljivijoj teoriji.

Kada povjesničari počnu kopati po starim kartama, nailaze na nešto neobično. Na mletačkim i habsburškim kartografskim prikazima Dalmacije iz 16. i 17. stoljeća, kraj oko Pirovca označen je kao Sloßeln — ili u raznim transkripcijama: Slosela, Schlosela, Sloßela.

A odakle germansko ime u dalmatinskom primorju 13. i 14. stoljeća? Odgovor leži u manje poznatom poglavlju dalmatinske povijesti: templarski vitezovi imali su posjede oko Vranskog jezera, svega dvadesetak kilometara od Pirovca. Nakon ukidanja Viteškog reda 1312. godine, njihove posjede preuzimaju ivanovci — ali germansko kartografsko imenovanje krajolika ostaje.

Postoji i jednostavnija hipoteza: možda je na tom lokalitetu doista postojao neki manji dvorčić ili utvrđena kula — Schloss na njemačkome — koji su germanski avanturisti, hodočasnici ili mletački kartografi tako nazvali. Taj naziv preuzimaju lokalni Slaveni, ali ga prilagođavaju vlastitoj fonetici: Sloßeln postaje Slosela, a onda — jednim malim, ali odlučujućim glasovnim pomakom — Zlosela.

Dakle: nikakvo "zlo" nije izvorno u imenu. To je slučajni proizvod glasovnih promjena kroz koje su prolazile sve posuđenice u slavenskim jezicima. Isto kao što je talijansko campo postalo kamp, ili latinsko schola postalo škola.

Postavljajući oba objašnjenja jednu uz drugo, može se zaključiti sljedeće:

No bilo bi pogriješno zaključiti da je legenda o Uru Kapetanu laž. Legende nikad nisu puka izmišljotina — one su zajedničko sjećanje zajednice koje je, s vremenom, poprimilo oblik priče. Možda je taj zasjedni napad zaista bio. Možda je herojstvo Zloselaca zaista ušlo u osmansku kolektivnu memoriju. Samo ime — nije njihov danak.

U krajnjem ishodu, ima nešto poetično u tome: ime koje zvuči prijetnje zapravo znači "dvorčić". A legenda koja pripisuje to ime osmanskom strahu — možda je samo dalmatinski način da se kaže: mi smo preživjeli, mi smo ostali, i mi ćemo o sebi pričati onako kako nam odgovara.

Nakon Prvog svjetskog rata i raspada Austro-Ugarske, Dalmacija ulazi u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Nova uprava — i novo nacionalno raspoloženje — donosi val preimenovanja: mjesta s talijanskim, germanskim ili "negativno" zvučećim slavenskim imenima dobivaju nova, "prikladnija" naziva.

Za Zlosela, taj trenutak dolazi 23. travnja 1930. godine — na blagdan svetog Jurja, zaštitnika mjesta. Svečana ceremonija, govori, vjerojatno slavlje. I ime koje je trajalo gotovo 650 godina nestaje iz službene upotrebe.

Zlosela postaju Pirovac. Novo ime dolazi od slavenske osnove pir — što može značiti pšenicu, ali i gozbu, slavlje. Neki povjesničari smatraju da ime aludira na bogate žitnice u zaleđu, koje su opskrbljivale grad. Drugi pak smatraju da je naziv izabran jer zvuči "ljepše" i manje prijeteće od predhodnika.

Ali staro ime — Zloselo — nije zaboravljeno. Stariji Pirovčani i dalje ga koriste. Djeca ga uče u školi. I jedan kamp u prvom redu do mora nosi ga kao znak raspoznavanja: da za onima koji znaju slušati, kameni zidovi i dalmatinsko jutarnje more uvijek priča stariju priču.